Pozadina i problematika
Poboljšanje dostupnosti i kvalitete usluga na području
psihosocijalnog rada s pripadnicima/cama seksualnih i rodnih manjina
Osnovni ciljevi ovog projekta su osiguranje ljudskih prava, prava na zdravlje i prava na kvalitetnu zdravstvenu uslugu te smanjenje diskriminacije na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta/izražavanja, posebno na području usluga psihosocijalnog zdravlja.
Pozadina i problematika
U našem društvu, pripadnice/i seksualnih i rodnih manjina socijalno su nevidljiva zajednica koja prema istraživanjima čini 15% populacije RH.
Lezbijke, gej muškarci, biseksualne, transrodne, transeksualne, interseksualne i queer osobe (LGBTIQ) suočavaju se s mnogim specifičnim problemima vezanim za svakodnevni život u homo/bi/transfobičnom društvu. S otkrivanjem seksualne orijentacije ili rodnog identiteta/izražavanja koji (još) nisu društveno prihvaćeni, osoba se suočava s negativnim porukama okoline koja homo/biseksualne, transrodne i transeksualne osobe često etiketira kao „nenormalne“, „poremećene“ i sl. Zbog „neuklopljenosti“ u heteropatrijarhalne obrasce javlja se prisiljenost na život u svakodnevnoj diskriminaciji i odbacivanju, a prinuda na ovakvo življenje prisutna je u širokom spektru; u obitelji, školi i na fakultetu, na radnom mjestu, općenito u međuljudskim odnosima i svakodnevnom okruženju. Stres manjine, izloženost sustavnoj opresiji i marginalizaciji, nedostupnost potrebne zdravstvene skrbi, zakonska neravnopravnost, nezaštićenost u odnosu na heteroseksualnu populaciju, nepostojanje podrške u bližoj okolini neki su od problema s kojima se LGBTIQ osobe nose u svojim životima1Opresija i diskriminacija među lezbijkama, gejevima, biseksualnim i transrodnim osobama i zajednicama: izazov za psihologiju u zajednici. Gary W. Harper , Margaret Schneider ; ženska soba, Zagreb, 2006. g. . Dodatna teškoća je i činjenica da, za razliku od drugih marginaliziranih skupina, ove osobe većinom nemaju podršku u svojim obiteljima. Zbog ovakvog svakodnevnog iskustva, pripadnici i pripadnice seksualnih i rodnih manjina imaju specifične potrebe za podrškom i savjetovanjem. Jedan od ključnih faktora u osiguranju zdravlja LGBTIQ osoba su psiholozi/ginje, budući su oni/e prve (i najvažnije) stručne osobe kojima se LGBTIQ osobe obraćaju za pomoć i podršku.
Gotovo da i nema homo/biseksualne ili transrodne osobe koja nije pretrpjela barem jedan od oblika nasilja (verbalno, fizičko, emocionalno i dr.)2Lezbijska udruga Kontra, Pikić, A. i Jugović, I.; Nasilje nad lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj, Zagreb, 2006.; Lezbijska organizacija Rijeka „LORI“ (2006.); Procjena potreba LGBTQ zajednice u Hrvatskoj. Nasilje prema pripadnicima/ama seksualnih i rodnih manjina dovodi do mnogih teških posljedica, ostavljajući na osobi dugotrajne psihičke (ili fizičke) teškoće. Osobe se u većini slučajeva nose s depresijom, anksioznošću, strahovima, stresom i osjećajem ljutnje. Kao i kod svih osoba koje boluju od PTSP-a (posttraumatski stresni poremećaj), poznato je da će proces izlječenja ići lakše ako ne prođe puno vremena od samog čina nasilja do kad osoba počne primati adekvatnu podršku i pomoć3Američko psihološko društvo utvrdilo je da nekim žrtvama zločina počinjenih iz mržnje treba do gotovo 5 godina da počnu nadilaziti teškoće povezane s doživljenim nasiljem, u usporedbi s drugim žrtvama nasilja kod kojih suočavanje traje do 2 godine .
Situacija na području mentalnog zdravlja u Hrvatskoj jasno pokazuje da pripadnicima i pripadnicama seksualnih i rodnih manjina nije omogućeno da u potpunosti uživaju pravo na zdravlje; pravo na dostupnost usluge i kvalitetnu zdravstvenu uslugu. Seksualna orijentacija, rodni/spolni identitet i njegovo izražavanje često predstavljaju osnovu diskriminacije među pružateljima/cama usluge mentalnog zdravlja. Mnogi psiholozi i psihologinje neadekvatno i nestručno tretiraju ove klijente/ice, dok drugi čak javno izjavljuju o homoseksualnosti kao poremećaju (!). Nije rijetko da pružatelji/ce zdravstvenih usluga ne razumiju način života LGBTIQ osoba, smatraju ih „čudnima“ te se osjećaju nelagodno u radu s LGBTIQ klijentima/cama.
Psihoterapeuti/kinje ne posjeduju objektivne informacije za rad s LGBTIQ klijentima i klijenticama; njihova formalna edukacija tek neznatno pokriva ovo područje, edukacije i usavršavanja u Hrvatskoj ne bave se specifičnim potrebama LGBTIQ osoba, ne postoji dovoljno stručne literature na hrvatskom jeziku i sl.4Istraživanje među LGBTIQ populacijom o iskustvima s pružateljima/cama usluga vezanim za psihosocijalno zdravlje i Istraživanje među psiholozima/ginjama o informiranosti, iskustvu i njihovim potrebama vezano za rad s LGBTIQ populacijom; ženska soba i LORI, 2005. g. .
Osim nedostatka stručne literature za psihoterapeutski rad s LGBTIQ klijentima/cama, ne postoji niti literatura po pitanju samopomoći LGBTIQ osoba niti su ovoj populaciji dostupne, npr., grupe za podršku u okviru psiholoških savjetovališta (neke LGBTIQ udruge osiguravaju njihovo postojanje, ali to je često nedostatno), itd.
Ovo su neki od razloga zašto LGBTIQ osobe nemaju povjerenje u kvalitetu psihološke pomoći i/ili imaju strah da će biti odbijeni ili osuđivani.