Sjedim, sjedim i sjedim. Taj dio pisanja kolumne sam i više nego dobro usvojila. Sada bi negdje trebao nastupiti onaj dio kada ti napamet padne ona ista ideja koju si prije par dana vrtjela u glavi s toliko žara i ljubavi da si jedva čekala kada će vidjeti ekran kompjutera, te se zatim pojaviti na Internet stranici. Ali, možeš misliti. Zašto bi stvari išle po planu. Nekada imam osjećaj da mi čijeli život ne ide po planu. Da je put koji mi je zacrtan, a po kojemu bi trebala koračati, i onaj kojim se krećem, ustvari dvostruka ličnost. Jer, ako ja trebam nešto naučiti iz tog svojeg života, bome, učim to sve naopačke. Ili se to samo meni čini tako.

Evo mene opet, i moje misli koje lutaju svuda. Ovih dana sam izrazito hiperaktivna. Sto misli se krece mojom glavom, kao na nekom autoputu, bilo u Njemačkoj ili možda čak u SAD-u. A i djelujem tako. Ni sama ne znam kako mi odgovaraju takvi dani, jer nemam pet minuta mira. Stalno sam u pokretu, jedino što mi se ljudi malo teže obracaju, jer eto, ne cujem pola toga. Treba previše koncentracije vec za onih pet stvari koje se vrte po meni. Što sam više u sebi to sam manje sposobna poklanjati nesebicno pažnju drugima, a opet kada sam, potpuno u sebi onda mogu biti i potpuno s drugima. Psiha je zanimljiv misterij kontradikcije.

Zaključak je..?

"Malo sam istraživala i..."... nemojte me nečime gadati, ali naišla sam na ovu rečenicu u naslovu jednog od dokumenata u My Documents i ne mogu odoljeti.