Zaredalo je nekoliko dana kiše, magle, južine. Za moju je mamu to opsadno stanje. Deprimira ju, a još više na neki neobjašnjivi način straši. Ne voli izlaziti po kiši. Prati prognozu kao svojevrsni meteojunky i zabrinuto priopćava ukućanima: „Od srijede će padati…Znači, sutra idem u veliku kupovinu da imamo sve što nam treba!“ Možda ima saznanja o otrovnoj kiselosti nadolazećih oblaka, pomislila sam i ovaj put. Smijem se. Ja volim kišu. Zapravo, svejedno mi je kakva je situacija atmosfere. Već odavno ne vidim smisao u riječima „dobro ili loše vrijeme.“ Takvo je, kakvo je, ne bi trebalo suštinski dirati nikoga. Ipak, nešto se promijenilo. Nazvao me prijatelj. Kako si, pita. Ma ok, malo truleži u kičmi, očito vlažina, a i ne vježbam dovoljno u zadnje vrijeme, znam. Pa ga priupitam kako njegov „Visković“. Tako od milja nazivamo njegovu zdravstvenu situaciju koja uglavnom reagira na promjenu vremena (prema Smiljanu Viskoviću, meteorologu na Radio Rijeci). Izreferira mi potom svoje stanje. Puni zdravstveni bilten i izvješće iz bolnice, da, da, oboje se smijemo. Sve je to od zuba (vremena). Prisjećamo se i jednog intervjua s Josipom Lisac kada je, odgovarajući na pitanje koje je za nju bilo najbolje razdoblje života, kazala kako je za nju uvijek najbolje vrijeme ovo upravo sada, ovo u kojem trenutno živi. No, stvarno, kada se pak to dogodilo? Ljudi koji su upola mlađi od nas već su punoljetni. Ups, da nismo pupoljci, to znamo, ali nismo više ni u cvijetu mladosti!